Road to WRTC 2018 (4. dio)
Konačno nađoh malo vremena da nastavim priču tamo gdje je stala, kod samog dana D i početka takmičenja koje traje 24 časa.
Ako se sjećate sa početka priče, deo vezano za pakovanje stvari i vječitog pitanja “da li smo nešto zaboravili”…e pa jesmo. Ono što se ispostavilo kao nešto što nam je bilo potrebno a što nismo spakovali bili su dummy-load (lažna antena) i multimeter (unimer). Srećom, kako je tih dana Wittenberg bio prepun radio-amatera, nije nam bilo teško da nađemo nekog ko bi nam ih pozajmio.
Elem, da se vratimo na priču…
T 0 (dan D – takmičenje)
Iako dan takmičenja nije idelan za bilo kakve izmjene na stanici, prije svega kako bi se takmičari odmorili za predstojeća 24 časa takmičenja, mi smo ipak bili primorani da i cijelo jutro prije samog početka (1200Z – 14:00) potrošimo u naporima da potpuno otklonimo tehničke probleme koje smo ustanovili dan ranije.
Kako se naše stanice baziraju na upotrebil FlexRadio FLEX-6700 radio stanica, u pomoć nam je pritekao Lou Dietrich N2TU koji je na WRTC-u bio kao predstavnik ovog proizvođača sa kojim sarađujemo.
Vrijeme uvijek brzo prolazi u ovakvim situacijama pa tako prije nego što smo bilo šta značajno mogli da poboljšamo na cjelokupnoj postavci stanice, došlo je 13:15 kada smo dobili upozorenje od sudije da ćemo uskoro morati da se udaljimo sa lokacije na kojoj smiju ostati samo takmičari, sudija i predstavnici organizatora koji se staraju o samoj lokaciji (menadžer lokjacije i vozač).
Kako nakon početka takmičenja nije bilo više ništa što mi kao tehnički tim možemo ili smijemo učiniti, vratili smo se nazad u Wittenberg kako bi smo uživo (online) pratili rezultate, uz ono po čemu je njemačka poprilično poznata – pivo – i to iz domaće proizvodnje.
Naredna 24 časa smo iskoristili za odmor i opuštanje jer svakako ne možemo ništa da učinimo, a nažalost, kretanja rezultata na tabeli ukazivala su da postoji neki ozbiljan problem. Ipak, uz povremeno praćenje rezultata odlučili smo da obiđemo i okolinu Wittenberga pa smo imali priliku i da se prevezemo preko rijeke Elbe uz pomoć takozvane “skele” kojih na ovom djelu ima na gotovo svakih 15km.
Kako se bližila noć, jasno nam je bilo da će ishod takmičenja biti daleko od onoga kojem smo se nadali i koji smo na neki način očekivali imajući u vidu vrijeme i trud koji smo utrošili u pripremu svega. No, tako je kako je, i dalje je postojala nada da će preko noći da se nešto promijeni i da će se do jutra stvari nekako vratiti na svoje mjesto.
…………….
Nažalost, to se nije desilo. Reulzati gotovo da se nisu promjenili do jutra, makar kada je u pitanju naša ekipa.
Ono što mi je ostalo kao jako upečatljiv momenat je taj kada smo nakon takmičenja došli nazad na lokaciju. Ivo i Ranko su ostali poprilično zatečeni kada sam im rekao da se na tabeli nalaze među zadnjih 5 timova. Očito je da oni uopšte nisu ni bili svjesni da su imali neki tehnički problem koji ih je onemogućavaju da čuju večinu signala. Ipak, ralzika od preko 1500 između naše ekipe i prvoplasiranih Litvanaca je zaista ogromna.
Nakon kraćeg vremena koje je takmičarima ostavljeno da pripreme elektronski dnevnik i audio zapise svake od stanica, krenuli smo u demontažu i pakovanje kompletne opreme kako bi smo što prije stigli nazat u Wittenberg i kako bi smo stigli da na vrijeme odgledamo finale Svjestkog prvenstva u fudbalu i meč između Hrvatske i Francuske. Vjerovali ili ne, na naše oduševljenje, gotovo da nismo mogli primjetiti bilo kojeg pojedincka ili grupicu ljudi koja je navijala za Francusku – kad god bi hrvatska dala go ili imala neku bolju šansu, gotovo cijeli trg u WIttenbergu je grmeo od navijača, od kojih je zapravo vrlo malo njih bilo iz Hrvatske.
Do kraja ovog dana nekako smo izbjegavali da pičamo o svemu što se dogodilo. Ne mogu ni da zamislim njihovo razočarenje zbog svega jer su ipak oni bili pod mnogo većem pritisku nego ja i ostatak naše ekipe.
Još jedan od pozitivnih utisaka koje sam poneo sa WRTC 2018 je odnos drugih radio-amatera prema rezultatu koji smo posltigli. Svima je bilo jasno da je postojao neki ozbiljan problem i svi su imali veliku dozu iskrenog saosjećanja u razgovoru bilo sa nama ili sa Ivom i Rankom.
Iako možda zvuči utješno fraza “važno je učestvovati a ne pobijediti”, to se zaista može reći za ovo takmičenje. Sam dolazak ovdje je ogroman uspjeh za naš tim, a naša težnja da uvijek donesemo nešto novo i neobično nekad kao rezultat ima upravo i ovo što se desilo…
Nastaviće se…
by Marko Tomašević 4O9TTT
